There are secrets in this life that I can't hide...
Take you passion and make it happen!
Problem je kad vam najveća riba ispadne iz parangala. No kad vas u lovu one druge najveće ribe omete nevera sa sjevera, onda to više nije problem nego znak da vas prati loša sreća, što je zapravo samo deminutiv za teški očaj.
Ima li to smisla? Vama možda ne, ali meni itekako ima.
Ali (uvijek postoji ali) kad vam je 16 godina, 7 mjeseci i 23 dana mjesta očaju nema. Shvatite da ste premladi da biste se zamarali vražjim ribolovom. Konačno vam sine da je najbitnije voljeti onu osobu s kojom dijelite svaki trenutak svog života, čija vas podbuhla i krmeljava faca svakog jutra gleda iz zrcala i od koje biste koji put rado pobjegli, a iz složenih razloga ne možete. I kad vam se sve to posloži u glavi, sjetite se koliko se zapravo volite smijati. I kako vam taj osmijeh dobro stoji.
Stoga sam otkačila mreže i pustila neka stvari krenu svojim tokom. Ribolov je ionako za idiote.
I sada ZNAM da mogu sve što poželim. Dosegnula sam zvijezde.
Prepusti se strasti, pusti nek' slike ožive... i zapleši kroz život!
27.01.2008. | 03:35 |
8Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Those days I thougt my eyes had seen you standing near...
Pretpostavljam da je vrijeme da ustanem i protegnem noge. Vjerojatno ću večeras opet jako dugo sjediti. Osim ako me nešto ne stimulira na nekakav moving.
Možda ipak još nije vrijeme. Već dvadeset minuta pokušavam natjerati tipkovnicu da napiše nešto umjesto mene. Ispada da više ne znam ništa ni o sebi, ni o svojim najbližima i najdražima. Znači li to da ludim? Ili su mi misli toliko konfuzne da ne razlučujem snove od stvarnosti? I tko je dovraga osoba koja se krije u liku iz ogledala?
U glavi nižem besmislena retorička pitanja. Još ih je više nego na ovom LCD papiru. Ni na jedno, dakako, nemam odgovor. Uostalom, odgovori mi nisu potrebni. Dovoljna mi je spoznaja da ništa ne znam...
Sere mi se od ovog posta. Ozbiljno.
Želim abdicirati s prijestolja Kraljevine Kaosa.
Želim se nasmijati.
Želim se ludo zabaviti.
Želim ne glumiti da sam dobro.
Želim biti dobro.
Želim...
No, želim još puno toga, samo mi se čini da ono što najviše želim ne mogu dobiti.
Ipak, sve mi se više čini da je stvar u tome da često odustanem od svojih ciljeva, želja ili namjera jer mislim da se nema smisla boriti. Ili nakon jedne izgubljene bitke izgubim i hrabrost, ne sjetivši se da je izgubljeno jedino ono čega smo se odrekli. Hvala Luci šta me podsjetila na to. =)
Ipak, još mi se sere od ovog posta. Pala sam s konja. Opet.
Gubim se. Adio!
19.01.2008. | 15:45 |
8Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Muka po meni
...Don't tell me what to think...
Rekli su mi da napišem nešto jer je ratno doba, figure se ruše, samo najjači opstaju. A ja se trudim boriti protiv sila zla, samo šta mi i ne ide najbolje. Često, naime, gledam bitku iz žablje perspektive. Baš me svaki put obore u krivo vrijeme. DAMN! [edit: opet sam na konju! Hehehe...]
...'Cause I don't care this time...
No gledajte, nije mi dosadilo pisati ni ništa slično, samo sam se privremeno zasitila. Ili je možda bolje reći da sam privremeno otupila? Pa i vi biste otupili da živite u kući u kojoj je jedino što se gleda 24-satni web streaming j**enog Big Brothera. Pitate se zašto? Zato što imam majku koja je u klimaksu i oca koji nikad nije izašao iz puberteta. I kako onda netko može očekivati da ću se u takvim uvjetima psihički normalno razviti?!
...Don't tell me what to believe...
Nadalje, predzadnji tjedan onog nesnosnog ispijanja krvi na slamku bit će poguban. Sad imam devet topova o kojima moram obavijestiti svoje doma prije nego što skoknu do škole. Mislim da ću im to objasniti glupošću i nerazumijevanjem profesora. Da, to ću učiniti.
...'Cause you won't be there to catch me when I fall...
Moram pod hitno naći neku dobru temu o kojoj bih mogla raspraviti sama sa sobom, inače počinjem pisati o tome kako ne znam šta ću napisati. Ali stvarno! Trenutno se osjećam kao izdajnik roda svoga. Umjesto da tu šupljoglavim i pričam o nedostatku inspiracije, trebala bih se truditi ispraviti fiziku ili barem razmisliti o problemu pada prirodnog priraštaja u Hrvatskoj. Ne mislim pritom da je vrijeme da ja osobno poradim na porastu nataliteta, naravno, nego da konačno proučim Geografiju 2. [edit: riješeno!]
...But you'll need me when I'm not here at all...
Ovaj je post pisan 5. tjedan škole, ali ga nikad dosad nisam objavila. Nevjerojatno je koliko se toga u dva mjeseca promijenilo. Najveći su utjecaj na te velike promjene imali rastanci, ponovni susreti, neki slučajni susreti, nova poznanstva i neka obnovljena poznanstva.
Mislim da je time rečeno sve bitno.
...Miss me when I'm gone...
Smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije, zamišljam da ničega se više ne sjećam...
09.12.2007. | 20:00 |
8Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Od fazana pa do tuljana...
Ovo bih nazvala parafrazom poznatog nam stiha "od Vardara pa do Triglava". Utvrdila sam gradivo. Nije li to fancy?
Kako mi je, ugledavši natpis "Šibenik", iznenada splasnulo raspoloženje, odlučila sam učiniti ono što je davno obećano. Od ovog trenutka moj blog možete smatrati službeno uskrsnulim. Vraćam se aktivnom blogiranju.
Khm, da...
Malo me ipak zabrinjava činjenica da čak ni nakon tjedan dana potpune slobode, izleta u Dubrovnik usred noći, testova iz opće kulture te spavanja na Mateinom madracu namijenjenom alkoholiziranju, ja nemam što reći. Zapravo imam, ali svoje misli ne mogu nikako pretočiti u smislene rečenice.
A da ne spominjem tek učinak proteklih nekoliko tjedana...
Definitivno imam problema sa suptilnim izražavanjem. Uzalud mi govornička kad sam praktički obezglavljena these days. Kao što reče drug Marko: "Ma ona vam je tamo jedino naučila koliko može popiti." NOT! Između ostalog sam naučila da su svi ti govornici ili feminizirani ili hadezeovci. A meni ne paše ni jedno ni drugo. Naučila sam još da s HDZ-ovom iskaznicom bilo gdje možeš kupiti alkohol, čak i ako još nemaš ni 16 godina. Možda se primjenom neke logičke figure iz mog iskustva može zaključiti da nam je država u kurcu. Svim čistuncima isprike na necenzuriranom izrazu, ali baš takav najbolje definira stanje u RH. Prokleti štrumfovi! I onda mi još, da stvar bude gora, jedan aktivist legatstva mladeži HDZ-a (neću mu navesti ime) u ovo izborno vrijeme dodatno zagorčava život. Cicerone, jednostavno nije u redu. Nemam čelične živce, dovraga!
"Ostavi se, ćerce, ćorava posla", reče mi baba nakon što sam za nedjeljnim ručkom održala obitelji lekciju iz pristojnog ponašanja te pošteno izblatila političku desnicu. Nda. Vjerojatno bi bilo bolje da politiku ostavim politolozima. Osim toga, ovo svakidašnje trubljenje o Zokiju, Stipi i Ivi me dozlaboga umara. Pretvorit ću se gužveljavu rogaticu.
Živio dr.mr.soc. VZGI! Živjela Raša Savić!
Eto.
29.11.2007. | 21:40 |
4Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Coming back...
Najavljujem veliki povratak!
Sada...
Odmah...
Get ready!
=)
26.10.2007. | 17:08 |
3Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Naprosto zadivljujuće!
I've made it...
Pobijedila sam dosadu.
My dream came true...
God save the Queen!
Spužva Bob je živ!
Ništa nije sveto,
sve je bruto i neto,
sve je zabava...
Samo sam vas htjela obavijestiti da sam živa.
=)
01.08.2007. | 19:20 |
29Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Landing in London
I woke up today in London
As the plane was touching down
All I could think about was Monday
Maybe I’d be back around
If this keeps me away much longer
I don’t know what I will do
You've got to understand it’s a hard life,
that I’m going through
And when the night falls in around me
I don’t think I’ll make it through
I'll use your light to guide my way
Cuz all I think about is you
LA is getting kind of crazy
New York's getting kind of cold
I keep my head from getting lazy
I just can’t wait to get back home
And all these days I spend away
I'll make up for this I swear
I need your love to hold me up
When it’s all too much to bear
And when the night falls in around me
I don’t think I’ll make it through
I'll use your light to guide my way
Cuz all I think about is you
And all these days I spend away
I'll make up for this I swear
I need your love to hold me up
When it’s all too much to bear
And when the night falls in around me
I don’t think I’ll make it through
Use your light to guide the way
Cuz all I think about is you
Wish me luck!
=)
12.07.2007. | 23:24 |
9Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
=)
...hm, puklo mi je pero!
Dan prvi - petak, 29. lipnja
Učinilo mi se da je prošlo dosta vremena od mog zadnjeg olajavanja svekolikog pučanstva pa odlučih, u miru gradske knjižnice i sa slušalicama u ušima, učiniti vam uslugu i prozboriti koju riječ. Jasno mi je, dakako, da je ljeto jedno ubitačno dosadno razdoblje, siromašno zanimljivim događajima, susretima, izlascima itd., tako da svi vi surfate internetom u potrazi za pripadnicima svoje vrste s kojima biste, ako vam se posreći, mogli čak i zapodjenuti nekakav razgovor. Stoga sam odlučila podijeliti s vama pokoju beljezgariju iz svakodnevnog života. Možda ste primijetili da sve nešto okolišam i odvlačim vas u neku četvrtu dimenziju, ne biste li pomislili da zaista imam nešto pametno za reći, ali moj je jadni mozak tako umoran od donedavnog nakupljanja suvišnih informacija da jednostavno nije u stanju primiti obavijesti o onome što se trenutno događa oko mene. A osim toga, svi oni klinci koje pokušavam dovesti u red dovode ga/me do živčanog sloma, za koji vam garantiram da bi se mogao dogoditi u sljedećih 48 sati. Mada mislim da se upravo događa. Znate, sa svojih tek navršenih 16 godina, jednostavno nisam spremna da mi se itko obraća s "teta Višnja". To nikako. Ja sam ipak samo srednjoškolka koja je u potrazi za sitnom lovom pristala glumiti asistenticu voditeljima radionica. Ništa drugo.
I tako sam po četiritisućedevedesetšesti put u svojoj spisateljskoj karijeri skrenula s teme. Ovaj put je moja genijalnost na tom području potvrđena činjenicom da teme nije ni bilo. Ništa. Niente. Nothing. Nichts.
Dan drugi - ponedjeljak, 2. srpnja
Ponekad poželim da nisam tu...
Danima bezuspješno pokušavam dovršiti ovaj post. Možda da za promjenu odem k vragu i razmislim o stvarima koje su mi zaokupljale misli u danima kada mi to definitivno nije bilo potrebno, kada su mi misli trebale biti usmjerene na ono što je navodno bitno. Da se jednostavno zakačim za neku političku temu i vodim raspravu sa svojim alter egom koji je, doduše, u zadnje vrijeme utihnuo pod pritiskom moje lude glave? Ne, mislim da bi bilo najbolje da se skoncentriram na preživljavanje.
Gotovo nadomak snu... Ono što sam oduvijek željela... Sad imam blagi osjećaj da se sve ruši. Muče me mnoge dvojbe u vezi odlaska u zemlju Beatlesa, Harry Pottera, seksi prinčeva i odvratnog čaja. Petak 13.? Bombe? Napadi? Nekako mi sve to ne sluti na dobro. A samo bih htjela doživjeti ostvarenje par želja... Valjda ne tražim previše.
I neću se truditi pisati.
Ljeto je...
Ne ide mi, nema smisla.
I mislim da ću jednom postaviti temelje na ruševinama protekle godine.
Shvatite to kako želite.
Nije bitno.
Gubim smisao.
...smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije...
=)
02.07.2007. | 15:15 |
8Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Caught up in the middle
Propovijed glasi:
"Mladi današnjice nemaju budućnost. Eeee... Nemaju snove. Eeee... Nemaju ambicije. Eeee... Puše, piju, drogiraju se. Eeee..."
Prešutna replika iz treće klupe:
"Puši, pije, tulumari i guta pilule, obožava skupe stvari."
Kad te rođena majka zamoli da šutiš, onda, na svoju žalost, doista i šutiš.
Nadalje...
Ispred mene sjedi babuskara od svojih 295 godina te stenje, nariče i kuka.
"Vid' je!" procijedi Zlo. "Došla je čak do tu samo da bi netko obratio pozornost na njeno prenemaganje."
I doista. Stara zastenje pa se brže-bolje osvrne po crkvi da bi vidjela hoće li koja dobra duša reagirati na njenu strašnu bol. Kad su se njene vodenaste demonske očice zaustavile na meni, uputila sam joj lijepo podignutu obrvu koja je govorila: "Da, ziher!"
Nije da sam nemilosrdna prema starima i nemoćnima, ali baba je prilično poletno kleknula, što nije tipično za osobu koja pati od problema s kralježnicom i koljenima.
Kao šećer na kraju, išla sam s materom i njezinom materom na piće u Valerije. Ne sjećam se da sam ikad provela duže vremena buljeći u svoja koljena. U tih pola sata slušala sam dobacivanja tipa: "Jesi li već nabavila droge za večeras? Ili ćete ipak samo piti? Triba li ti dati novaca za etazi (pretpostavljam da je to značilo ecstasy)?"
Rekli biste da je ta pitanja postavljala majka (glava obitelji), ali ne, bijaše to ipak nježna baka. Nježna ko tenk.
Mislila sam da će se neke stvari promijeniti kad napunim 16 godina. U biti, imala sam pravo. Promijenilo se mnogo toga.
Prvo.
Izlasci do 21.30. Eventualno do 22 ako je nekome rođendan. Ako je meni, onda do 21.45.
Drugo.
"Imaš šesnaest godina? Operi suđe!" WTF?
Treće.
"Bi li radije kod Glavadanovića ili kod Kimerice?"
Konverzacija je prestala otprilike na ovome mjestu.
A onda sam vrisnula.
I nije mi jasno zašto jedino moja mati nije legla da spava.
.
.
.
Život me umorio.
10.06.2007. | 14:46 |
12Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Upozorenje! Orbit žvake imaju laksativni učinak.
Ovaj je post trebao biti objavljen prije nekih tjedan dana, ali je nažalost ostao izgubljen u neispravnom wirelessu, u mraku, te, dakako, u prijevodu - pitala sam se što je pjesnik htio reći.
U zadnje sam vrijeme, naime, počela pisati svoje misli po marginama raznoraznih knjiga, bilježnica i telefonskih računa. Dogode mi se trenuci kada me zadesi cijela bujica suludih ideja koje, zbog gotovo životinjskih nagona, imam potrebu negdje zabilježiti. No zahvaljujući kratkoročnom pamćenju, često zaboravim što te skice (nazovimo ih tako) uopće znače. Zato sam cijeli dan današnji provela nad jednom bilježnicom i pokušavala skužiti kog sam vraga to pisala. Bolesni um.
Zapravo bih pišući po marginama, mogla ostvariti svoj san iz dječjih dana i napisati roman. Još samo da se pošteno propijem pa mogu stati uz rame Hemingwayu. Zašto mi se čini da to i nije nemoguća misija? Dakle, imate li kakvu vezu u nekoj od izdavačkih kuća?
Prošli sam petak imala čast gledati Knjazovu Koledžicu i po bilijunti se put uvjeriti da su Hrvati zbilja poseban, ako ne i specijalan narod. Ne, u ovom kontekstu poseban i specijalan ipak nisu sinonimi. Tako je Indira Vladić-Mujkić oderala stotinu i jednu lisicu da bi se zaštitila od moskovske zime. Ne daj Bože da bi kupila par toplih vunenih džempera od Cigana na granici Bosne i Hrvatske. A onda je navečer došla na rusku punk gitarijadu ili nešto slično u zlatnim štiklama koje su vjerojatno bile načinjene od zmijske ili krokodilske kože. Rezultat tako glupog poteza bio je predvidiv - u pogu joj je stradala peta. Strahota!
Kako sam veći dio vikenda, zbog pomanjkanja društvenog života i života općenito, provela pred teve ekranom, naišla sam na još jedan narod koji nam može parirati po budalaštini. Budući da sam gledala National Geographic, a često to radim jer mi je dosta kanala s lošom glazbom, sitcoma repriziranih po 12 puta i vječnog žalovanja naših glumačkih zvijezda u Običnim ljudima, naišla sam na dokumentarce o uraganima i požarima u SAD-u. Opće je poznato kako su Amerikanci sirotinjski narod pa nemaju ni za kruh, a kamoli kvalitetan komad opeke. Zato su prisiljeni graditi kućice od drveta i stiropora koje tek oni ponešto imućniji dovuku na stablo, dok je 90% jadnih sirotih osuđeno na život u takvim kolibama znajući da su nastanjeni u aleji uragana. I onda meni ostaje nerazjašnjeno pitanje zašto se, unatoč izrazito nepovoljnim faktorima, Amerikanci uvijek odlučuju za montažne kuće umjesto ovih naših mediteranskih koje imaju izrazito duboko postavljene temelje i kojima nijedan uragan, tajfun ili nepogoda ne može toliko nauditi. Istina je da znaju i kod nas tu i tamo letjeti krovovi, ali nam uglavnom poveći dio kuće ostane na svome mjestu. Ne može ih ni strašni vuk iz Tri praščića razoriti!
I tako, dok me lagano svladava umor, otipkavam posljednja slova priželjkujući da mi netko donese kavu.
BRING ME MY COFFEE!
Ništa. Neće.
Sutra će valjda biti bolje...
I'm looking forward!
25.05.2007. | 23:59 |
46Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Razbježi se raja, hallelujah!
Uvijek ista priča.
Četvrtak. Večernji sati. Zbog prejake javne rasvjete, bila sam prisiljena zatvoriti prozore svojih odaja i baciti se na krevet, svjesna da je naporni tjedan skoro iza mene i da me čeka još naporniji. Tipično.
U očaju dohvatim daljinski i na svoju nesreću upalim HRT1, kad tamo natjecanje za prestižnu glazbenu nagradu koje sam osobno cijeli život mrzila. Moram priznati da me nije iznenadila najezda samozvanih alternativaca budući da su prošlogodišnji pobjednici bili skupina nakaza koje su mnogi nazivali metalcima. Po tisuću prvi put dobila sam dokaz da sve to ovisi o tome od kakve je sorte pobjednik. Ako je neka grčka cajka, hvala bogu da će hrvatski glazbeni stručnjaci pred lice Europe poslati Severinu. Ako su pobjednici ukrajinski gorštaci, naši će predstavnici također biti nekakvi čudni brđani. No sve je to nekako prolazilo.
Ovogodišnji show...
Bile su to tri minute u mom životu u kojima sam se sramila svoje narodnosti. Ostarjeli rocker Dado Topić (moj tata je jedini čovjek kojeg sam čula da Topića naziva rockerom) i djeva bujne plave kose obložena lateksom - spoj koji je kompromitirao nekada dobru glazbu iz doba Azre, Filma, Haustora, Pankrta, Prljavog kazališta, Električnog orgazma i ostalih.
Asocijacija: Tea was once a good drink; with lemon and sugar it tastes very pleasant. But then the British decided to put cold milk and no sugar into it. They made it colourless and tasteless.
Zamijenite Britance Hrvatima i dobit ćete slikovit prikaz onoga što se dogodilo toj dobroj glazbi.
Zanimljivo je da je čak i slovenska gospodarica tame uspjela ostvariti neloš plasman, dok slavni Hrvati, koji su navodno oduvijek bili muzikalniji od svojih nekadašnjih sunarodnjaka, nisu izborili niti finale.
Još je zanimljivije da sam se ove godine naslušala toliko mladih perspektivnih nekomercijalnih bendova koji su na neki način dokazali da hrvatska glazba nije morala postati takvo ruglo. Jedini je problem što nam je u ratu smrtno stradao i duh.
Upravo na CMC-u začuh prve taktove A šta da radim.
Ah... minula vremena, vratite se!
13.05.2007. | 16:19 |
23Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Ludilo snagom oceana plavi moju dušu i nagriza um...
U zadnjem sam postu 17 puta spomenula jednu riječ. Neću reći koju. Zgadila mi se. Reći ću samo da je ta riječ koja nije riječ fonološka opreka riječi gubav. Zapravo nije, imaju različit naglasak.
To mi je trebala biti nova tema za svakidašnje sranje, ali o tome se doista nema što reći, osim da mi je sve to postalo gadljivo. No dosta o tome. Opet sam se uhvatila pametovanja - profesionalna deformacija.
Dok se još uvijek pokušavam ugušiti u svježim jagodama sa šlagom, prilazi mi konobar noseći na pladnju 3 kg zamrznute zlobe, 2,5 dcL kipućeg bijesa i 70 dag sušenog očaja. Rekoh hvala, ali ne, hvala! Naime tražila sam samo komadić svoje omiljene čokolade. Umjesto čokolade dobila sam samo rijeku vodenasto crnih suza pomiješanih sa slojem vodopropusne maskare. Srećom, ta tehnika uvijek upali i na kraju te tužne priče sretno sam osjetila kako mi se komadić čokolade topi u ustima. Nezgodno je možda bilo to što sam svoju situaciju pokušala usporediti s da Vincijevom "Djevicom u špilji". Nije išlo. Među motivima slike zbog podjednake važnosti bila je naglašena harmonija, dok je u mom slučaju jedan patuljasti stvor čudom stršao nad ostalima. Dominacija - to mi je zasmetalo, no problem je nastao kada se nitko od mojih bližnjih nije obazreo na moje prosvjedovanje protiv ugnjetavanja malog čovjeka.
Čisto da izliječim sve frustracije, prihvatila sam se olovke. Uza sva suvremena "pisala" ona mi je još uvijek ostala omiljeno pisaće sredstvo. Od tipkovnice su mi se izlizale jagodice prstiju - napredna tehnologija me učinila invalidom. Štoviše, emocionalnim invalidom! Nedostaju mi vremena kada sam svoje male gluposti zapisivala u blokić koji kao da je bio ljudsko biće. Definitivno je imao komadić moje duše i mali dio srca. Pisala sam trilijunima šarenih kemijski koje su među mojim uzrastom bile nevjerojatno moderne. Sve je bilo nekako šareno - do gadljivosti - ali sam svejedno obožavala taj blokić sa rozim, žutim i zelenim smajlićima. Sjećam se da je u njemu detaljno bio opisan moj prvi dan u osnovnoj školi. Kad kažem detaljno, mislim da je vjerojatno pisalo koliko je muha letjelo po učionici i kako je izgledala osoba koja je sjedila tri klupe ispred mene, te ona u drugoj klupi do prozora i koju je boju kose imala učiteljica (točna nijansa, naravno).
Sada, u nekim drugim vremenima, sjedim pred bezličnim laptopom čiji me ekran lagano proždire i zadaje mi glavobolju. Čak mi ni vid nije savršen kao što je nekad bio. Prokleta tehnologija!!!
A baletne papučice bivaju odavno obješene o klin.
Nije gotovo.
Imam još nešto za reći:
Tanka je granica između *cenzura* i mržnje.
Grazie.
Prego.
07.05.2007. | 21:30 |
9Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Moja ljubavna filozofija... piece of my heart
I don't get it.
Evo premda ne kužim baš o čemu se radi, odlučila sam obaviti zadatak koji mi je dala Č!my. E reklama nikad dosta. =)
Dakle, ako se ne varam, moja dužnost je da napišem 5 pjesama koje izražavaju moju ljubavnu filozofiju.
Kvragu, koja je moja ljubavna filozofija?!
No dobro, idemo redom.
1. My Immortal
Mislim da nema bića koje ne zna ovu pjesmu i koje me neće proglasiti zaostalom starom ovcom. Već sam koncipirala pitanje u glavi: "A šta s' ti prvi put čula za tu pismu prije koji dan il'...?"
Pa ne baš. Zapravo su prošle skoro četiri godine od onog trenutka kad sam se našla pred albumom Fallen, mlada i nesvjesna da će mi baš on obilježiti mladost. Naime, nedugo nakon toga zavitlala sam u smeće sve CD-ove Eminema, 50 Centa, Sugababesa i sličnih američkih narodnih izvođača koji su se u to vrijeme naveliko slušali. Ne sjećam se tko mi je posudio CD, ali znam da su to bili dani kad sam zavoljela goth iako tada vjerojatno nisam pojma imala što je to uopće (da vas podsjetim - dvanaestogodišnje dijete, hello).
Prilično sam emotivno vezana za tu pjesmu jer me vraća u te ranije adolescentske dane kada sam živjela u nekom savršenom svijetu. Idealan spoj bilo je kišno nedjeljno popodne, jedna od knjiga meni omiljenog žanra (fantasy - Harry Potter, Gospodar Prstenova, mislim da je sve dolazilo u obzir) i album Fallen u liniji namješten na repeat CD.
Malo o ljubavi... Inače ne volim povezivati stihove kao što je I tried so hard to tell myself that you're gone s ljubavlju, ali u ovom slučaju odlučih napraviti iznimku. Ionako je ljubav uglavnom tragedija. =)
2. PO Box
Zapravo samo jedan stih. Nisam sigurna koliko vas zna ovu pjesmu, ali imate je u boxu sa strane pa gledajte ako vas je volja!
...mali oglas "Mijenjam ljubav za jeftinu romansu me izluđuje"...
O ovome sam nedavno razmišljala. Vjerojatno se mnogima događa dane mogu biti s osobom koju vole ili u koju su zaljubljeni. U naravi je mnogih ljudi da tada traže razne putove koji naizgled vode do izlaza iz ljubavi koja se njima zaljubljenima, tužnima i razočaranima čini nemoguća. Lako je odustati, ali je teško pobijediti osjećaje. Što će se dogoditi kad zamijene ljubav za tu jeftinu romansu (koja se građanima Šibenika, čisto informativno, uglavnom dogodi u Docu)? Onda bi navodno trebalo biti lakše zaboraviti.
Ali pravo je pitanje je li zaborav vrijedan takvog isijavanja očaja.
Možda se netko od vas jednom ili više puta našao u ovoj situaciji. Možda će se taj netko naljutiti zbog mojih riječi, ali ja i dalje čvrsto stojim uz svoje mišljenje da je to potez očajnika. Zamijeniti osobu koja mora biti savršena čim se sviđa baš vama (jeste sad sretni, weee?) sa šupljom limenkom pive - slikovito rečeno?! Joj, joj, pa gdje vam je pamet (a i oči)?
Anyway, nisam ja tu da moraliziram. Svatko, naime, uči na vlastitim greškama.
I onda ostalima soli pamet.
3. Tople usne žene
Moja prva asocijacija - ljubav. Ljubav bez dekoracije, bez premaza, namaza, make up-a, krinke (osim naravno noći), bez ikakvih suvišnih dodataka koji bi narušili njezinu pravu bit. Samo ljubav.
Noći su ovdje čudne dileme...
Za one koji su uvjereni u suprotno, ljubavne pjesme ne trebaju biti hramovi suza, očaja, boli, patnje.
Meni je ovo primjer prave ljubavne pjesme. Pjesma na koju se ne plače.
4. Ti si mi
Pokušavan razmišljat
O nekim drugim stvarima
Al tvoj lik mi
Pogled prikriva
Uvijek je tako.
Jesu li potrebna dodatna objašnjenja?
5. Patience
Za kraj sam ostavila jedinu pjesmu koja otkriva moju percepciju ljubavi ili, ako baš hoćete, moju ljubavnu filozofiju.
Da, DA, to je ono što nas drži na životu. Strpljenje. Vjerujem da će jednom biti dobro te da nakon jednog ili dva ili malo više ljubavnih brodoloma (poetično rečeno) ne treba odustati.
...if I can't have you right now, I'll wait dear...
Sad iskreno: koliko dugo?
Štafetu predajem:
*ameboidnom obliku čovječje vrste
*gđici V.
*sretno nesretnoj
*unvisible
*zahiru iliti ricavoj.
02.05.2007. | 21:02 |
27Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Pet minuta u miru Božjem... napokon!
Draga nacijo, cijenjeni političari, uvaženi prosvjetni radnici, učenici i studenti utrnulih mozgova, meni ne valja vražji internet. Opet.
Ovaj veličanstveni post vam zato pišem iz utočišta za sve beskućnike, dangube i par istinskih intelektualaca - iz naše divne gradske knjižnice, dakako. Temelji joj se pozlatili!
Htjedoh reći da mi Max TV i Max ADSL rade naizmjenično pa ćete mojim redovitim javljanjem biti počašćeni samo u slučaju da mi ljude u televizoru po četiritisućesedamstodvadesetprvi put šlagira. I to mi je život... Dobro da još uvijek imam vode i struje u kući bez da moram isključiti jedno da bi ovo drugo radilo. Ako razumijete što želim reći.
No unatoč svim tim smetnjama, sve se to uredno mora plaćati. Maksimalna televizija (koja radi tu i tamo), internet (koji ne radi), trajni nalog za jednu drugu vrstu televizije (onu minimalnu) koju skoro da i ne koristim, osim možda navečer kad se izvalim na krevet i upalim onu svoju kantu čisto da vidim ima li koji ćelavi brat na TV-u, a u takve svrhe mogu jednostavno upotrijebiti špangicu ili metalnu vješalicu. Itd.
Koja država, stari moj! Oni bi još u Europsku Uniju. Lopovi!
Dakle, ući ćemo u Europsku Uniju jer smo lopovi. Tamo su baš takvi na cijeni. Eno već se sada u Rijeci na autobusnom kolodvoru naplaćuje zahod pa, ako ti je slučajno sila, a nemaš kune u džepu, moraš lijepo sjesti na glavni trg i užicati te dvije kune da bi mogao na miru urinirati.
E ali zato isti ti Riječani na istom tom trgu besplatno dijele limenke Coca Cole slučajnim prolaznicima. Baš su dragi, zar ne?
Vraga su dragi! Naime, Coca Cola djeluje na organizam kao diuretik, što bi značilo da nas praktički šalju u zahod koji moramo platiti pa to opet ide u prilog njima i državi i svim tim čudacima.
A ja, naivno dijete, prihvatih tu Colu i... što mislite što se onda dogodilo? Dvije kune za kolodvorski WC. Da.
I tako sam s teme ADSL-a došla do zahoda... Lijepo, lijepo.
Ma CARNet je bio svetinja! Uhvati me nostalgija kad se sjetim onog dosadnog spajanja na internet i divnog zvuka kojim je bilo popraćeno... Ah, to su bila vremena...
Što ja imam od ove navodono napredne tehnologije? Ništa, baš ništa! Nema više ni onog uzbuđenja kojim je bio popraćen primitak telefonskog računa. Nema više majčinih bijesnih urlika kad bi ugledala svotu koju mora isplatiti T-Comu. Sad joj je ostao samo račun mog mobitela, a to i nisu neke astronomske svote budući da ja nemam život pa nemam na koga ni trošiti.
Eto, teče još jedna subota, a ja opet visim u knjižnici nadajući se da će netko doći i učiniti da moj net ponovno bude u funkciji. Po mogućnosti zajedno s televizijom.
A dok taj princ u srebrnoj škodi fabiji s natpisom "T-Com" ne dođe, ja ću i dalje subotnja jutra provoditi ovdje i jednostavno se nadati. Kažu da nada umire zadnja...
E.
28.04.2007. | 11:55 |
20Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Sumrak ideja, loše vibracije u mojoj glavi
Subota, 14. 4.
Napokon - visoko stacionirana.
Iz nekog očito zločestog razloga, volim gledati ljude s visoka. Osim što mi je svijet na dlanu, čini mi se da mogu zadirati u njihovu privatnost; gledam njihovu glupost, sebičnost, umišljenost, zaokupljenost današnjim ručkom (ili zaokupljenost današnjim outfitom), te samo tu i tamo nekakve mizerne naznake ljubavi. Sve u svemu, promatram grad obilježen stopostotno indiferentnim stanovništvom koje ne mari ni za što, osim za blitvu i mrkvu u svojim vrećicama, te poneke hlače iz izloga nekog fancy boutiquea. Ccc, nedostižno... A opet, tako lako znamo prodrijeti u tuđe živote. Nekad i ne primijetimo da je uz nas uvijek netko tko će, čim nakratko skrenemo pogled, poput kakvog parazita otkriti sve naše tajne, vrline, slabosti ili mane.
Uzmite primjerice jedno obično jutro u gradskoj knjižnici. Prolazi među policama naslaganih knjiga još uvijek zjape prazni, dvije knjižničarke sjede za pultom i obavljaju svoj posao čavrljajući pritom, a poneki sneni primjerak ljudske vrste lijeno udara po tipkovnici.
Da, tu sam. Bavim se sama sobom jer sam, kao i ostatak grada, apsolutno ravnodušna prema zbivanjima vezanima za svijet izvan moje glave. Ali što to ugledah, oka mi krmeljavog? Vidim djevojčurak od nekih 12-13 godina kako upadljivo bulji u ekran svoje susjede koja je nekamo nakratko otrčala. Na trenutak mi je došlo da malu pošteno opalim nogom, no onda se sjetih da sam u knjižnici i da bi intervencija takvog tipa dovela u pitanje ne samo moju samokontrolu, nego i moju diskreciju. Naime, bio bi to očit znak da sam u tom trenutku i ja sama zujala pogledom po njima.
O Bože, pa ovo je zatvoreni krug! Zapravo je cijela ova priča apsolutna kontradikcija (a je mi ovo baca na nekoga). Jednaka sam buha kao i moji sugrađani!
Četvrtak, 19. 4.
Sjedim u restoranu ekskluzivnog hotela na Jadranu. Dobro zvuči, zar ne? Samo što taj hotel nije bogznakako ekskluzivan, nego se gđa Tajnica za ručkom uhvatila glasno k**čiti kako je svojim kolegicama uspjela osigurati ugodan smještaj u prvoklasnom hotelu. Mrš!
No to nije tema moje priče...
Sjedim ja tako i, kao i obično, pokušavam se udaviti u pizzi (bez obzira na to što sam mogla uzeti bilo što drugo od bogate ponude švedskog stola). Najednom mi pogled padne na susjedni stol, kad ono prizor da ne može biti gadljiviji i iritantniji: stoji žena nad stolom svoje učenice i upadljivo joj bulji u tanjur. I sjetim se ja svog posta koji u editoru čeka da bude dovršen pa otklipsam u sobu da napišem na papir ovo što sad čitate. Pizzu sam dala teti koja se motala oko stolova u lovu na šporke tanjure. Naime, imala sam osjećaj da ću se izbljuvati pojedem li još jedan jedini komad. Pitam se je li gospođa profesorica sa privremenim zvanjem mentorice ikad čula za pojam vražje diskrecije. I je li ikada čula ono zlatno pravilo lijepog ponašanja: NE BULJI BLIŽNJEMU SVOME U TANJUR!
Petak, 20. 4.
Opet u knjižnici. Shvatila sam da oni indiferentni, ali kulturni ljudi s početka moje priče uopće ne postoje. Nema ih! Okružena sam zabadalima, njuškalima, tračerima. E da, ne bi bilo na odmet spomenuti da sam ja jedna od njih. Izgleda da to što volim promatrati ljude s visine ipak nije samo moja dječja nevina znatiželja, niti jedna od karakteristika mojih zlatnih sanjarskih trenutaka.
P.S. Mama, tata, svi odrasli koji na ovaj ili onaj način brinete o meni, MENI NEDOSTAJE SAMO MALO MOTIVACIJE! Pozitivne, po mogućnosti.
Subota, 21. 4.
Ostajem neshvaćena, znam. Idem se sad izgubiti.
ADIO!
21.04.2007. | 09:35 |
22Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Sea of Memories
my brain overflowing with expressions and actions
end to end
dispirited and shrouded in fright,
a sea of agony muted the joy.
yet, I choose to believe I would live,
to someday behold the light.
Lijepo vrijeme kao da se zainatilo mom raspoloženju. Već me danima nerviraju vruće zrake sunca, lagani vjetar i pretjerano plavo nebo. Uostalom, nije li lakše plakati pod krinkom kiše?
I zašto uvijek, baš uvijek kad želim biti sama s knjigom i slušalicama (dobro, i još s jednim ludim psom) naiđem na nekoga tko me odvuče u šetnju ili na kavu?
I onda sjednem na ljulju u neki kafić i sljedećih sat vremena proklinjem sve na svijetu jer sam pristala na tu prokletu kavu. A nisam morala pristati. Nisam! Samo što prijatelje navodno ne možeš odbiti, pogotovo nakon što provedeš pet groznih dana umirući od želje da se barem nakratko izvučeš iz svog brloga i odeš na piće s istima.
E, čini se da sam opet samoj sebi postala nedokučiva biljka. Konstantno me hvataju neka šugava raspoloženja koja se, na moju žalost, znaju dozlaboga otegnuti.
Zalazi sunce... Napokon. U zadnje vrijeme osjećam bliskost prema ovom dijelu dana jer mi se čini da i Majka Priroda blisko surađuje s mojom bezvoljnošću. A bliži se i noć koja djeluje kao melem protiv boli i rana koje mi dan nanosi.
I tada zaspim sretna znajući da slijede sati divnog sna što samo čeka da me oslobodi svih misli, tereta izloženog na svjetlosti dana.
11.04.2007. | 19:00 |
25Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Sretan Uskrs!
Trči mali zeko preko brda i mora
jer zna da nekog poljubiti mora,
ponio zeko mrkvu i kupus
samo da vama čestita Uskrs!
E pa dragi moji, sretan vam Uskrs i dobro mi se napapajte, ako već niste!
Veliku uskrsnu pusu šalje vam vaš uskrsni zeko!
Kliknite ovo! Vidjet ćete zečiće u uskrsnoj avanturi.
08.04.2007. | 12:14 |
14Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Angels fall first
Opet sam pokazala svoju slabost.
Opet sam iznevjerila sve do kojih mi je stalo.
Opet, po stoti put u životu, rekla sam: "To ću napraviti sutra."
I opet sam znala da će sutra biti prekasno.
Rekli su mi da me ne krive, da je bolje da mi ostanu samo sretne uspomene, a ne sjećanje na zadnje trenutke.
Hoću li moći postati zrela osoba ako stalno budem izbjegavala ono od čega se ne može pobjeći?
Postoje neke stvari koje su neizostavni života, koje čak ni mene, čiji je cijeli život obilježen nedostatkom hrabrosti, neće zaobići. Samo što znam da ću do zadnjeg dana bježati od svojih strahova i nesvjesno se truditi da ostanem dijete iako želim odrasti.
Želim odrasti...
...ali ne po cijeni neprestanih gubitaka.
Rekli su mi: Život se sastoji od pobjeda i poraza... Na nama je da prihvatimo i jedne i druge.
No to bi mogao biti problem... I taj će me problem u ovakvim trenucima vječno sputavati... jer nikad neću biti spremna prihvatiti... barem ne potpuno.
07.04.2007. | 13:29 |
15Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Glavom u radijator
Zajedno s praznicima (KONAČNO) stigla je i neka nervoza. Ne znam očituje li se to samo u nesanici ili je tu još nešto... Nešto dublje.
DOSTA!!!
Ne mogu više ovako pisati. Blog mi postaje neka vrsta dnevnika, a to nije dobro. Ne želim se otvoriti svoj sili nepoznatih imena od kojih neka nemaju čak ni lica. Koliko vas poznajem? Poznajem li uistinu ikoga od vas? Mislim da bi zato bilo bolje da pišem o vremenskoj prognozi, da vas povremeno obavijestim o sportskim događanjima, da vam pričam kako provodim praznike i da vam kažem da sam sretna i nevjerojatno dobro raspoložena.
Ima li to smisla?
Nema...
Jutros sam u jednom trenutku imala osjećaj da mi dvije nevidljive ruke stežu vrat i tjeraju me da shvatim da sam u nečemu pogriješila. Ali što? Znam i sama da sam u zadnje vrijeme milijun stvari pogrešno napravila, da sam povukla neke poteze koji su me mogli stajati onoga što mi je trenutno jedan od prioriteta te ujedno i velika želja. Samo što je ovo bio malo drukčiji osjećaj. Bilo je previše zbunjujuće, možda mi se i previše toga istovremeno motalo po glavi pa moj izmoreni mozak nije uspio pohvatati sve niti. Najgore je od svega što me to progoni cijeli dan, ali ne razumijem, nije mi jasno...
I opet mi se čini da mi je glava prepuna misli. A znam da ne mogu ne razmišljati. I znam da ću dobiti glavobolju od tolikog razmišljanja (Nina, umukni, znam da se sad ceriš!). Ali samo želim znati što sad nije dobro!
Je li moguće da sam opet kriva za nešto?
Sunce je pred zalazom, a mene još muči taj osjećaj...
"Nešto si zaboravila..." oglasi se jedan od glasova u glavi (hitna psihijatrijska intervencija, molim).
A onda mi je sinulo... Je li moguće?
Zaboravila sam spustiti dasku na WC školjci. Dovraga!
*Da ne bude zabune, mislim na gornju dasku jer nekako ipak nemam potrebu dizati onu donju, bez obzira na moj dječački izgled. Jesi sad zadovoljna, Amebo?*
Nadam se da ćete me razumjeti. Praznici su, ljudi moji... Mislim da bi konačno bilo vrijeme da izbacim iz sebe oveću količinu gluposti koju sam nakupila u zadnja tri mjeseca crnčenja i povijanja pod teretom obaveza.
Uživajte!
Voli vas Kirsche!
05.04.2007. | 18:55 |
19Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Pred licem mi borave sjene i oblaci, a daleko u mislima još žive ružičasti proplanci i srebrne doline...
I dok još jedna subota bježi u nepovrat, ja opet sjedim pred laptopom i zurim u ekran. Možda očekujem da će mi vlastite riječi dati odgovore na mnoga pitanja:
Kako preživjeti let avionom?
Zašto me tako privlače zatvorenici?
Hoću li večeras napokon izaći vani?
Što bih sada radila da sam 3-4 godine mlađa?
Prvo pitanje mi se nametnulo jučer, kada sam na tjelesnom shvatila da se bojim izvoditi sve one "akrobacije" na gredi visokoj 30 centimetara. U tih nekoliko minuta smrtne agonije, u meni se rodio sasvim realan strah da bih mogla nezgodno pasti i slomiti nogu.
A na moju veliku žalost, u Englesku se, zbog malog odaziva, putuje avionom. Tipično. Mislim da ću morati popričati s nekim psihijatrom. Nije to ništa čudno i neću zbog toga ispasti luda budući da svaki normalni Amerikanac ide psihijatru. Ok, ovo zvuči zbilja paradoksalno. Mislim, dakako, na izraz "normalni Amerikanac" (zar se te dvije riječi uopće mogu napisati jedna uz drugu?!).
Ono drugo pitanje sam si postavila sinoć, kada sam vidjela najavu za novu sezonu Zakona braće. Naizgled jedini logičan odgovor na to pitanje bio bi - Wentworth Miller, no onda sam se sjetila jednog drugog zatvorenika koji mi je jako prirastao srcu.
Zvali su ga zatočenik Azkabana.
Vjerujem da se vaša sumnja upravo rasplinula kao balon od sapunice i da ste sad sigurni da sam zrela za psihijatriju, ali to neće otkloniti činjenicu da je meni Sirius Black zbog nečega izrazito privlačan (iliti, što se kaže u narodu - jebozovan). Bit će da je to zbog kontrasta između njegovog interijera i njegovog eksterijera. Izvana mrga, opasan tip, a u srcu prava dušica, osjećajan, izrazito očinski nastrojen - naprosto savršen! Da ne dođe do zabune, pritom ne mislim na onog didu Oldmana iz filma kojemu fali pola zubi, nego na Siriusa iz knjige (rekla bih pravi da, znate, postoji)...
Dobro, očito je da imam problem. Idemo dalje!
Večeras bih kao, nakon što sam cijele dvije subote čamila doma bez ikakvog posebnog razloga, trebala izaći vani. Među prave, žive ljude! Situacija je dosegla tu razinu da mi je stara poživčanila kad je prošlu nedjelju skužila da joj se već puna dva tjedna motam po kući te samo jedem, spavam i trošim novce. Zapravo ostajem kući s planom da ću za to vrijeme naučiti sve i možda ispraviti jedinice, ali ne... Problem je u tome što opis mog savršenog dana predstavlja višesatno čitanje Harryja Pottera ili Gospodara Prstenova, i to po mogućnosti uz zvuk udaranja kišnih kapi o prozorsko staklo. Divno nešto!
No jutros sam obećala samoj sebi da ću danas ustati iz mrtvih i ići... kamogod!
I tako, dok mi vjetar, a ne kiša, kuca na balkonska vrata, prisjećam se onih dana kada mi nije bilo važno hoću li izaći u neki kafić, sjediti tamo satima ili ću možda otići na jugoistok i pronaći zabavu u boci nečega što će natjerati moje prijatelje da urlaju/pjevaju kao da ih netko kolje, da skaču u more full opremljeni mobitelima, satovima i sl.
Bili su to dani kada mi je jedino bilo važno da budem sretna s olovkom u ruci, kada sam maštala o tome da ću napisati roman i postati slavna spisateljica. Mogu reći da sam bila baš kreativno dijete. Znala sam zaroniti u svjetove do kojih ni Frodo, ni Harry, ni oni luđaci iz Narnije nisu stigli. Toga sam se sjetila tek kada sam prije nekoliko mjeseci pronašla jedan svoj započeti "roman", tj. dvadesetak listova ispunjenih poznatim dječjim rukopisom. Na trenutak sam postala ljubomorna na to dvanaestogodišnje dijete koje je pisalo neusporedivo bolje od mene. Pitala sam se odakle joj hrabrost i volja da piše tako nešto kad jedan dio njene nezrele dječje svijesti ipak zna ili sluti da joj se san neće ostvariti, da njezinu priču nitko nikada neće pročitati.
I poželjela sam biti kao ona. Zapravo poželjela sam ponovno postati ona premda moje misli netko sada čita. Stvar je u tome što to više nije to jer na putu do zrelosti riječi gube onu dječju nevinost i iskrenost. Na kraju sam shvatila da mi je preostao samo izgubljeni san jedne djevojčice koja je imala nesreću da odraste.
31.03.2007. | 18:00 |
23Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Napola prazna stranica dnevnika, da li me se sjećaš, da li me pamtiš?
Sjećate se onog pretprošlog posta koji nosi naslov "Hm..."?
To je bilo napisano za moju dušu, u namjeri da samoj sebi objasnim svoje raspoloženje i približim ga svom djetinjem/djetinjastom mozgu na što je moguće vedriji način. A onda je neočekivano došlo vrijeme da napišem to isto na ponešto ozbiljniji način.
Recimo to tako...
Protiv vlastite volje otvorim oči i pogledam oko sebe.
Imala sam osjećaj da su protekla stoljeća, možda i vjekovi, u iluziji stvarnosti koju je stvorio moj um s ciljem da me otrgne od vlastitih osjećaja. No, dogodilo se da sam ipak tek nekoliko mjeseci lutala nepoznatom dimenzijom tragajući za svojim stvarnim "ja". Kratko je vrijeme bilo dovoljno da me pretvori u stranca, u osobu koju ni sama nisam poznavala.
Moja je majka svoju "novu" kćer protumačila tek kao prvi letargični trenutak svoje "stare" kćeri. Razumjela me, sjetila se dana kada je i sama bila kao ja, na jednom od prvih raskrižja u životu, ali donekle sigurna u sebe i u svoje želje.
Međutim, kao i svako drugo dijete, nisam htjela prihvatiti činjenicu da postoje ljudi s kojima mogu sigurno zakoračiti u Život. U mojoj adolescentskoj naravi bilo je da praznoglavo lutam kroz terase svijesti i nehotice tražim razlog da prelazim norme koje su mi nametnuli "oni koji ne znaju tko sam, ni što je najbolje za mene". Željela sam samo da mi se misli poslože u cjelinu, u mom umu prikazanu kao beskrajno visoku piramidu koja svojim vrhom seže do samoga neba.
A onda sam se osvijestila. Sa žaljenjem sam ustanovila da ponovno vidim svijet onakav kakav doista jest - u svom punom sjaju - siv. No nešto me ipak nagnalo da zagrlim prvu zraku sunca koja mi je obasjala lice.
Zašto?
Zato što je bila tako stvarna, tako opipljiva. Pustila sam svoje misli neka slobodno teku i neka zajedno s mojim osjećajima tvore moj svijet; neosporno nesavršen, ali upravo onakav kakav trebam.
Let's face it!
Sada je ovako. Još uvijek nisam depresivni tinejdžer koji se samo želi ubiti. Još uvijek nemam pesimistični pogled na svijet (iako je to u redu jer se pesimisti uvijek mogu obradovati kad se kojiput dogodi suprotno od onoga što su oni očekivali). Samo sam realna! Zar je to nešto loše?
I još uvijek imam četiri jedinice koje moram ispraviti... još uvijek...
28.03.2007. | 23:37 |
26Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Dijete u meni još uvijek se čudi kamo sve to putuje...
Idemo ispočetka - najprije utorak!
...još jedan patnički dan u životu mladog Werthera...
...još jedan sat hrvatskog...
Po sto i neki put u šest-sedam mjeseci postavljam isto pitanje: "Kako preživjeti?" Nevjerojatno je kako mi nešto tako banalno može nanijeti takvu bol.
Ne, ne znate. Pa ne kišete!
...zzzz...
Ajajajaja, opet pričam gluposti. Mislim da je to uzrokovano nedostatkom zdravog, okrepljujućeg sna. I nedostatkom, khm, raznoraznih zabavnih sadržaja. No nije to ništa u usporedbi s mojom supatnicom iz klupe koja već nekih petnaest-dvadeset minuta o nečemu burno raspravlja sama sa sobom. Loše će završiti nastavi li mlatiti po bureku svaki Božji dan.
...
Ups! Profesorica me maločas prozvala da pročitam neki tekst o Gilgamešu.
DAMN! Di je to???
Dan drugi nevoljni... "tisuću prvi četvrtak bez tebe"...
Upravo mi se profesorica deklarirala kao muslimanka pa sam zaključila da mi je bolje da držim jezik i pero za zubima i ništa ne komentiram. MA KVRAGU, MORAM! Naime, žena je na ploči napisala Knjiga Potastanka. Bože moj, na kojim su drogama ovi naši prosvjetni radnici (btw, čitatelji Pegle, obratite pozornost na strip na zadnjoj stranici)?!
Sad je dosta, ne mogu ovo više podnijeti...
"Kosa ti je kao stado koza
što izađošena brdo Gilead."
---stanka---
(umirem od smijeha)
Pitam se kako me satovi hrvatskog mogu ubijati dosadom pokraj ovakvih ingenioznih tekstova. Ne bi li mi ovakav jedan sat trebao bit lijek za dušu i mozak nakon višesatnog pilanja o drugoj kozmičkoj brzini nečega, vezama između metala i nematala, nematala i nematala, metala i metala, apsolutnoj vrijednosti u nejednadžbama i jednadžbama, ingresijskim erozijskim obalama, narodima Apeninskog poluotoka itd. ?
"Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih
kad s kupanja dolaze"
Da... Ne bi li?
Nedjelja, prokleta nedjelja, nigdje nikog pustinja...
U svom plavo-ljubičasto-narančastom Carstvu Zla dolazim do zapanjujućeg zaključka o promjenama koje sam proživjela u zadnjih godinu dana. Ja nisam više Wildberry! Ona ne postoji. Odavno je prošlo vrijeme kad sam uživala ispijajući vodku wildberry. U biti odavno je prošlo vrijeme kad sam svaki vikend po tri puta dnevno zalazila u svaku birtiju (trgnula vino rakiju ). Što se to sa mnom događa? Sinoć, primjerice, opet nisam bila vani. A nisam bolesna! I nisam u kazni (iako bih s obzirom na okolnosti mogla biti)!
Mijenjam se, mijenjam se, nije da me boli, ali mijenjam se...
I odlučila sam napraviti nešto što neće utjecati na moj život, ni na moj psihički razvoj... Zapravo neće utjecati ni na što, ali će učiniti da se osjećam bolje jer me male promjene uvijek vesele.
Vidjet ćete...
25.03.2007. | 14:25 |
21Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Hm...
"Hm...", započinjem post - kao i obično.
Počinjem shvaćati da sam glupa.
Zapravo, njegujem uvriježeno mišljenje da inteligencija nisu petice u imeniku, nego sposobnost da se opireš učenju predmeta koji te zatupljuju.
Da, da, tješi se...
Ne, zapravo imam drugi problem. Malo veći od tri topa u imeniku. U zadnje vrijeme moja podsvijest truje moju svijest. Okreće je protiv mojeg "ja". A moje "ja", iscrpljeno svakidašnjim jadikovkama, nema snage da se obrani.
Zatvori um...
U očaju otvorim um i zaslijepi me sivilo uzrokovano možda nedostatkom zdravog razuma, a možda i spoznajom da ne mogu kontrolirati vlastitu svijest.
"Letargija... tipična adolescentska letargija", reče moja draga majka. I ima pravo. Ali mene nešto jednostavno spriječava da se složim s njom, nešto što prodire u svaku poru mog uma i ne da mi da isplivam na površinu, nego me nemilosrdno vuče prema dnu.
Odjednom moje onemoćalo "ja" glasno zaviče: "MA JEL TE DOSTA?! Hoću van!"
I netko ili nešto napokon shvati da je dosta.
Ustadoh spremna započeti borbu s ljutim neprijateljem kad tamo...
...stoji moja zla sestra blizanka i gleda me iz ogledala. Istina, blizanka mi ima malčice ravniju kosu od mene (to je zato što ju je taman ispeglala) i zdravije izgleda jer se upravo dovela u red nakon upale grla i desnog bubrega, dok mene još očito muče uobičajeni psihički problemi. Zgodno, zar ne?
Eh, sad sam opet izgubila nit...
Kirsche iz ogledala mi se obješenjački nasmije baš kao da me izaziva na dvoboj. Iako nevoljko, donekle prihvatim igru i odlučim testirati samu sebe.
I tako, dok ovo pišem još sam u fazi "check 1,2,3".
Eto, danas sam primjerice na pitanje profesora iz geografije kako sam dobila topa odgovorila neuobičajeno slatko, pritom se čak i smješkajući (gotovo ulizivački), da se i on popustljivo nasmiješio i rekao da ću to sigurno brzo ispraviti. Gadno, zar ne?
To je iz mene progovorila Ona. Ali moram priznati da je bila nevjerojatno korisna. Hm... (opet hm). I sve mi se više sviđa, bez obzira na to što je tako zla.
Ili možda...
Možda sam ja ta koja je zla.
Možda je ona dobrica koja je isplivala na površinu nakon 15 godina moje zlobe.
Možda je ona moj Mesija!
O da... O znam...
Nakon ovako mudrog zaključka, na red dolazi mighty Valentajn.
She is sitting next to me and wants to be mentioned. So... there she comes. And she is evil. Just like me. Maybe.
***duboko se ispričavam zbog svoje odsutnosti s bloga zadnjih dana (tjedana)... naime, crka mi je laptop (opet) pa se javljam iz knjižnice...***
19.03.2007. | 18:18 |
17Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Kakva glazba, takva država!
Nakon dugog izbivanja iz javnosti, odlučih vratiti se u velikom stilu.
...aaahaaa...
Obratite li pozornost na vrijeme objavljivanja posta, možda shvatite da je subota, deset navečer, a ja sjedim kući, pišem novi post i jednim uhom slušam Doru. Ima li jadnijeg načina da provedete subotnju večer? Hvala Bogu, bar je prošao natjecateljski dio pa ne moram više trpjeti onu groznu agoniju koja mi nemilosrdno razdire utrobu i razara um.
"...a mi još moramo opservirati rezultate (joj, volim tu riječ)", reče Nikolina Pišek.
I osramoti se. Samo za informaciju, draga Nikolina, inače volimo riječi koje su nam nove.
Zašto? Zašto mi ovo radiš? Nije li dovoljna kazna što u subotu navečer moram čamiti kući?
Sreća u nesreći je što se večer primiče kraju, a Mjesec polako počinje padati u Zemljinu sjenu. Kako vrijeme odmiče, sve mi se više čini da mene gutaju Sjene Tame. Hm, mislim da je to poprilično dobar opis mog raspoloženja.
Oh, please, please, make them stop!
Odjednom su sile zla utihnule. Moju dušu je preplavio osjećaj blaženstva. Bila sam svjesna koliko sam... mrtva, ali bijah zaštićena od prodora zemaljskih neprijatelja. Zaštita mi je donijela sigurnost, sigurnost zadovoljsto, a zadovoljstvo...
BANG! Udarac u glavu me brutalno dovlači svijesti.
You'll never know how much I love you...
Čekaj malo! Ne završava li ovaj stih sa please don't take my sunshine away?
Ako se ne varam, tako nešto sam u trećem osnovne pisala na Lingui povodom Valentinova, što dovodi do konstatacije da naša eurovizijska pjesma spada u isti koš sa Roses are red, violets are blue, darling sweet, I LOVE YOU!
Ma nije li to preslatko???
03.03.2007. | 22:15 |
21Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Zavirujem u gomilu, promatram svijet...
...ja vozim polako i ne brinem što ovaj grad ne poznajem...
I tako hodam nekim drugim gradom koji jako dobro poznajem i stječem dojam da mi se to ne sviđa. Ta predvidljivost, način na koji hodam njegovim ulicama, čekanje na semaforu... Prolazim poznatim parkom među poznatim stablima i počinjem se osjećati kao dio dobro istrenirane armije.
...lijeva - desna - lijeva - desna...
I tako prolaze minute, možda čak i sati. Premda moja podsvijest to besciljno stupanje smatra gubitkom vremena, moja aktivna svijest (inače često sklona greškama) jednostavno ZNA da druge opcije nema. To je uobičajena ruta koja se ne smije mijenjati. Samo jedan novi potez naveo bi me da promijenim tijek cijelog dana što ne bi baš usrećilo zapovjednika moje vojske. Naime, odlučila bih ponovno, hm, zaobići sat njemačkog.
A kako bi bilo da učiniš nešto neočekivano, nešto što će ti učiniti dan posebnim?
Bilo bi to divno, ali koje su opcije uopće ponuđene?
Nešto kao promjena smjera kretanja?
Ne bi to bila loša ideja da imam malo više vremena, ali u mom slučaju šetnja oko Tanaje - ne dolazi u obzir.
Da jednostavno ušetam u prvi dućan i kupim nešto što mi ne treba?
To je traćenje novca!
A bušenje još jedne rupe u uhu također ne dolazi u obzir jer, zaboga, uključuje bušenje!
"Samo uradi nešto za svoju savjest", začujem poznati glas kako mi odzvanja u mislima.
I gurne me korak naprijed.
And then I realised...
I don't want something I need.
I want something I want.
Something nice...
25.02.2007. | 17:20 |
9Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Ljubav je to za čime gineš, do ljubavi se teško stiže...
...i pred sam kraj Dana zaljubljenih odlučih zaželjeti vam...
...sretno Valentinovo!
14.02.2007. | 23:55 |
9Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Zagledan u ponor slanog doma svog delfin je sanjao kako leti svoj čudesni let...
Nekako me ponovno hvata neka malodušnost prema svemu onome što me inače veseli.
Ponovno mi se čini da je sve što radim i svaka riječ koju izgovorim samo besmislica.
Ovaj post pišem okružena svojim bučnim razredom, posebno dobro raspoloženim profesorom i hrpom računalne opreme. Pokušavam ih isključiti jer mi sputavaju ionako poremećen tijek misli koje nezaustavljivo naviru, odlaze, vraćaju se... U samo djeliću trenutka čini mi se da zaustavljam vrijeme i pitam se kako bi bilo da mi se svi snovi barem jednom u životu ostvare. Možda bih se tada mogla nazivati sretnom osobom?
Tek tada?
A što mi sad fali? Imam gotovo sve što sam uvijek željela, osim onih želja koje su, nazovimo to tako, promjenjive, a s kojima je sreća osobito blisko povezana. Pa ipak, unatoč dobrom raspoloženju koje me drži već mjesecima, dogode se i ovakvi trenuci u kojima mi se čini da je sve oko mene nestvarno, da su one dobre stvari samo produkt mojih misli ili... ili jednostavno nešto što ne mogu objasniti.
Možda se ti trenuci pojavljuju zato što još uvijek čekam da se dogodi nešto (ili netko) što će mi sve Bitno učiniti Nebitnim, sve Nebitno Bitnim i promijeniti moju viziju Svemira u kojem živim.
Pišući ovo, razmišljam o tome je li licemjerno željeti promjenu ako i sama kažem da je sada dobro. Opravdava me činjenica da sam pripadnica ljudske vrste koja je poznata po tome da nikada neće doći do savršenstva samo zato što smo toliko pohlepni da, čak i onda kada smo najsretniji, kad imamo sve, mislimo da možemo biti još sretniji.
Poznajem jednu osobu koja je, po meni, živući primjerak "Johna Smitha". Samo što ona svoju sreću ne vidi. Ili je ne prepoznaje. Ili je toliko nesigurna da ni sama ne zna što želi iako ima sve.
Nažalost, još jedna osobina čovjeka je da shvati što želi tek kad to izgubi... A onda je kasno.
Ja još čekam...
...i čekajući lebdim negdje između Zemlje i Neba sa sumnjom u vlastitu egzistenciju... ili u postojanje ispunjenih snova.
02.02.2007. | 18:55 |
15Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Jedan sasvim partizanski običaj...
...koji ne znam kome bih predala... U biti, nek piše koga je volja!
1. U zadnje vrime sam opsjednuta nekim stvarčicama...
Simsi 2, primjerice. Opet me čopilo nakon dugo, dugo vremena. Najveći mi je gušt moriti bebe glađu, spajati očeve i muževe s kućnim pomoćnicama i napraviti orgije na javnom mjestu. I natirati ljude da se izrigaju od pokvarene spize. Hehehehe...
Šetnje gradom. Obožavam popodne nakon njemačkog šetati ulicama i slušati mp3. To me izbaci iz realnosti and I feel like I'm flying on my own little orange cloud...
Ok, opsjednuta sam... khm... beep! Ma sprdam se... Pas koji laje, ne grize.
2. Kad sam bila mala, bojala sam se vatre, smrti i apokalipse. Sjećam se da sam se jedno jutro probudila u bakinom stanu i pogledala kroz prozor. Gledala sam u jednu točku u daljini, dok je s druge strane gorilo pola grada! Ok, ne baš pola grada... Zapravo samo Martinska. Nekih pet minuta sam buljila kroz prozor dok mi nije došla mama i stala kraj prozora da vidi di to gori. Dakako, čim sam vidila plamen, uhvatila me histerija pa me baba potirala nazad u krevet. Nisam nikako mogla zaspati jer sam cilo vrime mislila da ću izgoriti u svom vlastitom krevetu. Odjednom sam začula kapi kiše kako udaraju o krov kuće. Na radiju je zasvira tadašnji lokalni hit Živiti u Šibeniku kad mi je došlo do glave da sam sigurna, da mi se ništa neće dogoditi. To sam jutro imala testiranje za upis u osnovnu školu (na kojem sam pala, hehe). Mislim da je to bija dan kad sam požare izbacila s popisa svojih strahova.
Sad se bojim samo apokalipse... i visine... i... ne znam... buba!!!
3. Praznovjerna sam. Na putu do gimnazije uvik idem livim skalama, odnosno desnim kad se spuštam doli. To mi je neka glupa navika koje se nikako ne mogu riješiti. Naime, ako slučajno odem drugim skalama, redovito zajebem neki predmet. Zbog tih prokletih skala imam 4 iz latinskog!!!
Ali ne virujem u horoskop, ne pljucan okolo kad vidim crnu mačku i još mnogo stvari "ne"!
4. Kad sam išla u prvi osnovne htjela sam biti - astronaut! Bila sam luda za svemirom, znala sam naći svako zviježđe na nebu, imala sam sve žive enciklopedije o svemiru. Čak sam se okolo raspitivala postoji li neki faks astronomije.
S vremenom sam se prizemljila. Nadam se da ću jedom raditi neki dosadni (ili ne tako zabavan) posao koji volim.
Ah, nikada neću biti u bestežinskom stanju, šmrc!
5. Povijest mog imena!
Nažalost, nisam dobila ime po pismi Usne vrele višnje jer mi mama i tata nikad nisu bili obožavatelji Azre, ali ih još uvik pokušavam uvjeriti da sigurno ima nešto i u tome.
Dakle, bija je lipanj kad su moji starci prohodali. Jedno popodne otišli su s mojom bakom i didom brati višnje. Kako je bilo užasno vruće, moj dida im je predložija da se ostave posla i odu pod neku višnju praviti malu Višnjicu. Istina, "Višnjica" se rodila tek tri godine posli, ali moj dida je osta "krivac" za ovo suludo ime koje imam. Grrr!!!
Eto, to bi bilo to, komunjare jedne! Ccc... Da štafete...! Šta je sljedeće? Srp i čekić???
26.01.2007. | 14:33 |
12Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
Smrdljivi grad je zadovoljan sobom... strukture ga dobro furaju...
Ljudi, evo me u Zagrebu! Možda se ljutite jer niste dobili nikakvu čestitku za Božić i Novu godinu pa vam se ovim putem svima ispričavam... Imala sam pametnijeg posla. Praznici su mi protekli u mirnom raspoloženju, bez ekscesa, poroka i sličnoga. Osim možda one jedne večeri... Sutra mi sude i te spike... No dobro. Moje su riječi sasvim nebitne vama neupućenima, stoga se na neke gluposti u ovom postu, a i u svim ostalima nemojte ni obazirati.
Što reći?! Provela sam deset dana upoznavajući grad koji će u ne tako dalekoj budućnosti biti moje privremeno prebivalište. Donekle sam skužila sve one fore oko tramvaja, buseva, švercanja i toga. Prestala sam čak i izlaziti iz tramvaja četiri stanice prije. Malo će mi ipak nedostajati onaj osjećaj kad skužiš da nemaš pojma koja ulica vodi do tvoje tramvajske stanice. Lijevo ili desno? Ili možda... Lijeva ulica lijevo? I onaj strah kad misliš da tramvaj u kojem se voziš uopće ne ide do trga. Ili da sam promašila trg, što je teoretski nemoguće.
Ovo sad više nema smisla... Nije fora kad znam bez problema samostalno doći do trga, do glavnog kolodvora, do CineStara, Črnomerca, Jaruna... Jednostavno nije gušt!
Sutra idem doma. Napokon. Unatoč svemu ovome, there's no place like home (prije par dana sam gledala film Čarobnjak iz Oza pa me još malo drži...). No na tom mjestu koje nazivam domom ne mogu doživjeti ni vidjeti ono što mogu na zagrebačkim ulicama. Primjerice, neku večer me Luca pitala jesam li slučajno vidjela nekoga poznatog koga možda nisam planirala vidjeti. Odgovor je bio negativan. Grad je prevelik za slučajne susrete. Istina, ona je mislila na ljude koje osobno poznajemo, no nekih pola sata nakon što mi je postavila to pitanje pokraj nas je trgom prošetao Boris Leiner (za neupućene - bubnjar Azre). Reakciju vam uopće neću opisivati, to sad nije bitno. Stvar je u tome da sam na ulicama Šibenika dosad uočila samo Jasmina Stavrosa, Jolu i Teense. I Maksima Mrvicu, ali njega ne mogu baš stavljati u istu rečenicu s onim velikanima.
I ZABOGA, LJUDI, BILA SAM U KINU!!! I u Vinceka na najboljem sladoledu na planetu!
Ah, volim ovaj grad. Čak i ne smrdi toliko. A i pruža neke mogućnosti, mora se priznati.
Ma koga briga, idem na moreeee!!!
...i nek u sebi nosin tugu i nikad neću volit drugu, ja noćas odlazim...
(Ovo je bila jedna za Lucu... Ma može i za Megi... i Žiku... i Ivanu... i Jopsu...)
Ma kvragu, pusa SVIMA!!!
11.01.2007. | 21:26 |
13Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga
STIHL loving you...
Prvo, naslov nema nikakve posebne veze s postom. Kao i obično.
Btw, pozdrav Luci!
Nemojte se obazirati na ovo stihl... Nije bitno, nećete skužiti. A i ne tiče vas se...
Nisam ima sto godina pisala, a otada se dogodilo puno prekrasnih stvarčica. Vjerojatno možete osjetiti ironiju u zadnjoj rečenici. Ali dogodilo se i par stvarno prekrasnih stvarčica.
Bila sam prije dva tjedna na koncertu Pozdrav Azri u Crtaoni. Bilo je preprepresavršeno! Možda bi bilo još bolje da mi se gejša nije napila ko krava i provela cili koncert na parkiralištu gimnazije . I da nismo mom tati uletile u auto i počele revati "tata metalurgija". Itd. Srećom, tata je samo pomislija da smo "mlade i lude"... A bijasmo samo pijane.
Ostalo mi se ne da pisati jer je manje bitno i manje dobro.
I idem posli Nove godine u smrdljivi grad. Idem u Zagreb, da se razumijemo.
E sad...
Jučer me, kad sam izašla iz busa, posrala ptica. To je bija divan početak dana. Zašto to uopće donosi sriću? Valjda zato šta gore od toga ne može. Aj bar sam dobila 5 iz povijesti. Bar nešto.
Onda san skužila da ću cili dan morat provesti kod bakice šta je redovito znak da će dan biti... SRANJEEEEEEEEE!!!!
Mater me izvukla iz kuće na foru shoppinga, kao ide mi kupit jaketu i još par stvari. Je, moš mislit. Ubacila me žena u prvi frizerski salon na koji je naišla...
...i...
...ostriglo me...
...uništilo...
...zaboga, izgledam ko bečki dječak...
...transvestit...
...hermafrodit...
...I'm ready for US army!!!
I onda sam još kojih uru vrimena ridala doma, pa me na kraju moja najdraža rodica utješila pričom o svom fakultetskom životu. Ajme jedva čekam!!!
Pusa, Majo!!!
Idem sad na matematiku... Drž'te mi fige da me ne pita...
Ma zapravo i može... Baš me briga!
Veliku pusu šalje vam vaš ekspres tuljac Amenofis IV!
13.12.2006. | 11:34 |
16Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga